Kako poceti?

Toliko toga zelim da napisem, ne znam o cemu bih prije pisala, medjutim, ne mogu da pocnem.. Stotinu puta napisem onu prvu recenicu i opet nista… I onda mi kroz glavu prodju misli kako je u svakoj situaciji najgori pocetak… Zato je to tako? Zar pocetak ne bi trebao da bude pozitivan, da se radujemo svakoj novoj prilici koju dobijemo? Interesantan je taj ljudski strah od neceg novog, da krenu od pocetka… Ta, radije cemo ostati i vracati se u proslost, nego krenuti u nesto novo… Znam to po sebi. Prije dvije godine sam upoznala nekog tko mi je promijenio zivot, od prvog trena sam bila uvjerena da je to to. I drzala sam se toga, nisam htjela da pustim.. Napokon sam spoznala sto je ljubav, kada nekog iskreno volis i da bi se odrekao svega zbog te osobe… Prilagodjavala sam se njemu, pokopavajuci sve svoje zelje, samo da bi njemu bila dobro… Medjutim, to nije bilo dovoljno.. I jednoga dana, paf! To vise nije bilo to… Ne znam kako sam se osjecala tada… Nisam bila toliko tuzna, vise sam bila zacudjena cinjenicom da necija ljubav preko noci moze nestati, pitala sam se, ta, zar se to moze tek tako..? Bila sam djevojcica od nekih 17-18 godina i to mi je bio prvi susret s vlastitim emocijama… Nisam znala da se neko tek tako moze okrenuti, kao da se nista ije dogodilo… I tako sam jedan period isla dalje, medjutim, to nije bilo to… Nisam mogla da podnesem nikog oko sebe, jer to jednostavno nije on… I opet sam trazila neko opravdanje za njega i uvjerila samu sebe da se to desilo zato sto sam ja kod kuce, a on u drugom gradu na faxu… Jednoga dana pojavila sam se i ja u tom istom gradu, ali je meni sve bilo nepoznato, cekao me novi pocetak… No nisam bila sretna, bila sam uzasnuta cinjenicom da cu morati sve ispocetka.. I tada se opet pojavio on i umjesto da mu okrenem ledja i krenem u nesto novo, opet sam posrnula na njegove rijeci… Sada moram da idem, sutra cu nastaviti. Pozdrav, dragi moji 🙂

Komentariši