To be or not to be...

To be, or not to be, that is the question! Whether 'tis nobler in the mind to suffer the slings and arrows of outrageous fortune or to take arms against a sea of troubles and by opposing end them?

26.02.2012.

To be or not to be...

Da i ja nastavim svoju pricu.... Nisam imala snage jos uvijek da nastavim tako brzo sa pisanjem, ali sam shvatila da je najbolje barem ovdje, medju vama, pricati o tim stvarima, a ne drzati to u sebi... Bila sam pogubljena onoga dana kada se mister "X" ponovno pojavio u mom zivotu, moleci me za oprost sa rijecima da je shvatio da ne moze bez mene... Sa gitarom u rukama, svirajuci meni dobro poznatu melodiju koju je pripremio godinu dana prije za moj rodjendan, ja sam popustila... On je bio neko, onaj neko u mom zivotu, prva i jedina ljubav, osoba uz koju sam naucila sto znaci bezuvjetno voljeti... Ispocetka je sve bilo savrseno, imala sam ono sto sam oduvijek htjela, barem sam mislila da je tako, davala sve od sebe za nekoga ne trazeci nista zauzvrat, osim zajednicke buducnosti... Medjutim, postali smo stranci. Kada smo zajedno u javnosti, volio me vise od svega, medjutim, u nasa 4 zida, bili smo ljudi koji se uopce nisu poznavali... A ja sam i dalje smisljala nacine na koje cu povratiti njegovu paznju, pa sam u jednom momentu cak postala i zena, supruga... Uvijek sam ja bila jedina koja se prilagodjavala, mijenjala kako je njemu trebalo, samo da bi odrzala harmoniju nase veze... Medjutim, to je najveca greska koju covjek moze da napravi. To sam shvatila, ali kasno. Opet sam mu dala priliku da me povrijedi, cak i vise nego prosli put.. Medjutim, iako se sve desilo tako kako jest, nije mi zao i nikada mi nece biti zao sto sam mu dala drugu priliku. Ipak sam imala lijepih momenata koje mi on ne moze oduzeti, bez obzira sta mi napravio kasnije.. Uvijek ostaje u srcu onaj dio njega, onaj u kog sam se zaljubila, kog sam dvije godine voljela i kog cu uvijek i zauvijek voljeti.. I dalje sam mu zahvalna, jer bi mi novi pocetak u novom gradu bio mnogo tezi da nije bilo njega, da mu nisam dopustila da opet udje u moj zivot, iz kojeg zapravo nikada nije ni otisao. I nece. Shvatila sam da u vezi ne treba da bude samo ono jedno koje ce se mijenjati, prilagodjavati i davati sve od sebe, ali sam shvatila i da se nikada ne treba kajati ni za sto u zivotu, da treba prihvatiti svaku priliku koju zivot nudi..

06.02.2012.

Kako poceti?

Toliko toga zelim da napisem, ne znam o cemu bih prije pisala, medjutim, ne mogu da pocnem.. Stotinu puta napisem onu prvu recenicu i opet nista... I onda mi kroz glavu prodju misli kako je u svakoj situaciji najgori pocetak... Zato je to tako? Zar pocetak ne bi trebao da bude pozitivan, da se radujemo svakoj novoj prilici koju dobijemo? Interesantan je taj ljudski strah od neceg novog, da krenu od pocetka... Ta, radije cemo ostati i vracati se u proslost, nego krenuti u nesto novo... Znam to po sebi. Prije dvije godine sam upoznala nekog tko mi je promijenio zivot, od prvog trena sam bila uvjerena da je to to. I drzala sam se toga, nisam htjela da pustim.. Napokon sam spoznala sto je ljubav, kada nekog iskreno volis i da bi se odrekao svega zbog te osobe... Prilagodjavala sam se njemu, pokopavajuci sve svoje zelje, samo da bi njemu bila dobro... Medjutim, to nije bilo dovoljno.. I jednoga dana, paf! To vise nije bilo to... Ne znam kako sam se osjecala tada... Nisam bila toliko tuzna, vise sam bila zacudjena cinjenicom da necija ljubav preko noci moze nestati, pitala sam se, ta, zar se to moze tek tako..? Bila sam djevojcica od nekih 17-18 godina i to mi je bio prvi susret s vlastitim emocijama... Nisam znala da se neko tek tako moze okrenuti, kao da se nista ije dogodilo... I tako sam jedan period isla dalje, medjutim, to nije bilo to... Nisam mogla da podnesem nikog oko sebe, jer to jednostavno nije on... I opet sam trazila neko opravdanje za njega i uvjerila samu sebe da se to desilo zato sto sam ja kod kuce, a on u drugom gradu na faxu... Jednoga dana pojavila sam se i ja u tom istom gradu, ali je meni sve bilo nepoznato, cekao me novi pocetak... No nisam bila sretna, bila sam uzasnuta cinjenicom da cu morati sve ispocetka.. I tada se opet pojavio on i umjesto da mu okrenem ledja i krenem u nesto novo, opet sam posrnula na njegove rijeci... Sada moram da idem, sutra cu nastaviti. Pozdrav, dragi moji :)

05.02.2012.

Ogledalo

Pozdrav, dragi moji blogeri..!Uputih se i ja u ovu malu avanturu pisanja...U posljednje vrijeme sam stalno u kontaktu s prijateljima, kojima mogu sve reci...Medjutim...Nekako, nije to to..Zeljela sam negdje ispoljiti svoje emocije, zapravo ono sto je ostalo od njih, pred nekim tko me ne poznaje, jer, vecina mojih prijatelja donosi zakljucke o svakoj mojoj situaciji na temelju poznavanja mene, cini mi se, previse subjektivno...I znam da misle najbolje, ali, mislim da ce se vecina sloziti, nekad nam ne treba pretjerana ljubaznost, nekada nam je potreban onaj verbalni samar, da se probudimo iz zablude...Mnogo toga se desava u zadnje vrijeme, pa se nekako zapitam, zasto bas meni? Zasto bas ja? Zar ne dajem dovoljno od sebe? I tu dobijem odgovor tipa: "Nemoj to da se pitas, ti si predivna, prekrasna, bla bla bla.." I tako to slusam i slusam i slusam i svaki put iznova...Bas sad sjedim i razmisljam nekako o svim tim odnosima... Cudna smo mi bica, zar ne? Zelimo da pomazemo svima oko sebe, a cesce im tako odmazemo, cak stovise, uvalimo ih u jos vece probleme.... Ili, oni nas... I nazivamo se prijateljima.... Hm... Eto, jedan kraci uvod u moja razmisljanja koja cu dijeliti sa vama :)....Sada moram da idem, pozdrav, blogeri! :)


To be or not to be...
<< 02/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
26272829


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
2202

Powered by Blogger.ba